ČETIRI ZNAKA RATNE OPASNOSTI Teško ih je sakriti, a ova zemlja u Evropi se ne bi iznenadila kada bi počeo napad
Dodajte Kurir u vaš Google izbor- Pripreme za invaziju teško bi ostale skrivene: otkrili bi ih sateliti, pojačane vojne komunikacije, masovno prebacivanje snaga železnicom i putevima i obaveštajne službe.
- Trenutno su realnija pretnja ograničene provokacije, poput upada dronova, sabotaža i incidenata na granici, nego konvencionalna invazija velikih razmera.
Novi ruski napadi i rastuća opasnost od oružanih provokacija izazivaju sve veći strah među građanima Poljske. Ljudi se, razumljivo, plaše rata, ali novinar i publicista Oneta Vitold Juraš smatra da trenutno ima manje razloga za strah nego što se možda čini.
Prema njegovoj oceni, postoje dva osnovna razloga zbog kojih je ruska invazija na Poljsku ili baltičke države trenutno malo verovatna.
Prvi je rat u Ukrajini. Rusija trenutno nema značajnije kopnene snage koje već nisu angažovane u tom sukobu.
Juraš zato ocenjuje da je Poljska trenutno bezbednija upravo zahvaljujući ukrajinskom otporu. Ukoliko bi Ukrajina prestala da se brani ili izgubila rat, Rusija bi dobila mogućnost da svoje snage preusmeri prema drugim državama.
To, međutim, ne znači da Poljskoj ne prete ruske oružane provokacije. Autor smatra da takav scenario ostaje realan.
Četiri znaka pokazala bi da se Rusija priprema za rat
Drugi razlog zbog kojeg Juraš smatra da nema mesta panici jeste praktične prirode: Rusija gotovo sigurno ne bi mogla neprimetno da prikupi dovoljno velike snage za ozbiljan napad na Poljsku, Litvaniju, Letoniju, Estoniju, Finsku ili Norvešku.
Pripreme za veliki ruski napad teško bi mogle da prođu neprimećeno, jer bi koncentraciju i prebacivanje trupa registrovali sateliti, radarski sistemi i obaveštajne službe NATO-a. Takve pripreme trajale bi dovoljno dugo da Poljska za potencijalnu pretnju sazna znatno pre početka eventualnog napada.
Prvi znak bio bi vidljiv na satelitskim snimcima. NATO raspolaže izviđačkim satelitima sposobnim da otkriju ne samo velike koncentracije vojske već i manje jedinice. Određene sopstvene mogućnosti satelitskog izviđanja sada ima i Poljska, dok NATO može da koristi i komercijalne satelitske kompanije.
Drugi signal predstavljala bi naglo povećana radio-komunikacija ruskih snaga. Elektronsko izviđanje omogućava otkrivanje većih pokreta i koncentracija jedinica, jer takve operacije neizbežno proizvode povećanu komunikacionu i radio-elektronsku aktivnost. Rat u Ukrajini je, prema Jurašu, pokazao da Rusija nema mogućnost da velike logističke i komunikacione aktivnosti potpuno sakrije.
Treći znak bila bi masovna upotreba železnice i puteva. Za prebacivanje velikih snaga Rusija bi morala da koristi železnički transport, a autor smatra da bi eventualni veliki napad na Poljsku najverovatnije morao da bude pokrenut preko Belorusije, a ne samo iz Kalinjingradske oblasti.
Takve transporte primetile bi beloruske strukture i stanovništvo, pa bi informacije verovatno stigle i do opozicionih beloruskih medija. Istovremeno bi ih registrovale poljske i savezničke obaveštajne službe.
Velike drumske transporte takođe bi bilo teško sakriti. Vazdušni transport pratile bi tri NATO radarske stanice u Poljskoj, čiji domet omogućava nadzor vazdušnog prostora Belorusije i značajnog dela Rusije.
Prebacivanje velikih kopnenih snaga železnicom i putevima, prema Jurašu, trajalo bi mesecima, a ne nekoliko dana.
Četvrti element predstavljaju klasične obaveštajne sposobnosti Poljske i njenih saveznika, koje bi dodatno omogućile praćenje priprema za eventualni napad.
Provokacija je realnija od invazije
Rusija bi mogla tajno da prebaci manje jedinice specijalnih snaga. Takve snage bile bi dovoljne za izvođenje oružane provokacije, ali ne i za pokretanje konvencionalnog rata velikih razmera.
Zbog toga Juraš smatra da bi, čak i kada bi Moskva odlučila da pripremi veliki rat protiv Poljske, pripreme trajale dovoljno dugo da ih NATO primeti znatno pre početka sukoba.
Poljska javnost, prema njegovoj proceni, za takvu opasnost saznala bi mnogo unapred.
To ne znači da neposredne bezbednosne pretnje ne postoje. Juraš navodi mogućnost novih "zalutalih" dronova, raketa, podmetanja požara, sabotaža, pa čak i razmene vatre na granici.
Takvi događaji predstavljali bi ozbiljne i potencijalno opasne provokacije.
Međutim, autor pravi jasnu razliku između tih scenarija i ruske invazije velikih razmera: trenutno postoje razlozi za zabrinutost zbog provokacija, ali ne postoje pokazatelji da se ruske oklopne i kopnene snage pripremaju za napad na Poljsku.
(Kurir.rs/onet.pl)